09/05/2011 14:38

U razgovoru sa rediteljem filma "Ako zrno ne umre"

Intervju

Film Siniše DraginaAko zrno ne umre”, nakon uspešne svetske premijere na festivalu u Tokiju, imaće domaću premijeru na festivalu Cinema City u okviru selekcije Nacionlana klasa. Tim povodom razgovarali smo sa režiserom filma, Draginom, čiji je film na prestižnom festivalu u Roterdamu 2011. poneo priznanje ''Hubert Bals Audience Award''.

Odakle potiče ideja za film Ako zrno ne umre? Da li je rumunska legenda o avetinjskoj crkvi bila početna inspiracija?

Da, ideja za film potiče od legende o fantomskoj crkvi. Kada sam je prvi put čuo, znao sam da ću u jednom momentu napraviti film na tu temu – što se i desilo, posle nekih deset godina.

Koji je odnos filma sa Vašim prethodnim filmovima odnosno temama i motivima kojima se bavite?

Svi moji filmovi (do sada) se bave realnošću koja me okružuje. Pokušavam kroz njih da nađem ključ za njeno razumevanje. “Ako Zrno ne Umre” je jos jedan korak u tom pravcu, kompleksna freska sadašnjosti, potpomognuta senkom prošlosti.

Kakav je odnos ove filmske priče prema širem savremenom društvenom kontekstu - koliko se referiše na aktuelno društveno stanje, a koliko je vidite kao univerzalnu?

“Ako Zrno ne Umre” ima više nivoa, više prica. Jedna od njih se bavi jednim od aktuelnih problema u ovim krajevima – trgovina ljudima. Druga priča nam oslikava vrlo često apsurdna, gotovo groteskna društva u post-komunističkoj eri. Sledeća priča nam govori o snazi ljudi da istraju u svojim poduhvatima, kako onima iz naših dana, tako i o našim predacima. Tu je onda i sudbina koja ume neočekivano da reši neke tragične situacije i da svemu u jednom trenutku udahne smisao…

Kako ste odabrali glumce za glavne uloge?

Za mene je odabiranje glumaca momenat kada se “teorijski” scenario pretvara u “stvarni” scenario. Biranje glumaca je u isto vreme preispitivanje priče, motivacije likova i vrlo često prilagođavanje scena prema glumcima. Zamagljene crte likova polako počinju da se ocrtavaju.

Praktično, to je jedan iscrpan proces, volim da vidim što više glumaca, da razgovaram sa njima, probamo možda neku scenu. Onda, razmišljanje, upoređivanje, prerada scenarija, pa ponovo slike, video snimci, sastanci…

Kakav je vaš utisak kada je reč o prijemu filma na stranim festivalima?

Za mene je jedan dobar pokazatelj “mesta” filma ako gledaoci posle projekcije ostanu u sali da bi razgovarali sa mnom. U Tokiju sam posle jedne od projekcija ostao više od sat vremena da “ćaskam” sa njima. Ili kada, kako se to desilo u Roterdamu, na poslednjoj festivalskoj projekciji ustupam moje mesto jednom gledaocu koji nije uspeo da kupi kartu jer je sve bilo rasprodato.