Ulazak u svaki film je različit, putovanje raznim segmentima proizvodnje filma predstavlja mi avanturu, doslovno se igram. U Pismu ćaći sam dramio više nego ranije zbog toga što se u meni tijekom godina akumulirala drama. Više godina bio sam posvećen apstraktnom eksperimentalnom filmu. To je samotnjački posao koji se većinom odvija u svojevrsnom filmskom laboratoriju. Jedan od kratkih filmova inficirao me konceptom, koji sam onda razradio u dugometražni film. Taj moj koncept nije od neke pretjerane važnosti, jer je Pismo ćaći ustvari nastao kao improvizacija. Sve sam podredio izvedbama dvojice glumaca, drama je nastala čim su se prvi puta spojili. Tako sam samotnjački posao u labosu odlučio zamjeniti za snimanje dva glumca, nevjerovatno brbljava tipa. Takav je film, kako bi rekli, avantura nikada ne prestaje.
Od niske autorskih suradnji kojima rukovodite kao režiser meni su najneizvjesnije one sa glumcima. Upravo završavam novi film sa glumcem naturščikom, genijalan tip ali lud. Takvi genijalni su i Milivoj Beader i Mate Gulin, oni svađu otac-sin mogu igrati bilo koji dan u bilo koje vrijeme, recimo sada i ovdje, a podrazumijeva se da će za svaku izvedbu izgovoriti drugi tekst. Oni kao ljudi u sebi nose Dalmaciju, krš, Mediteran.
Otac i sin, naizgled tako grubi, a ćuti se da bi najradije jedan drugom poletjeli u zagrljaj. Otprilike takav glumački odnos smo izglancali u filmu, a put do njega je bio trnovit obzirom da smo u navratima snimali tjekom tri kalendarske godine.
- Da li trenutno radite na nekom novom ostvarenju u ulozi reditelja, šta imate novo na stvaralačkom planu?
Osim režijom bavim se i montažom, pa će možda zvučati nerealno ali nabrojati ću poslove na kojima trenutno radim. Upravo završavam montažu dva dokumentarca (dugometražni i kratki). Ulazim montirati dugi igrani. Pišem scenarij za znanstveni TV serijal. Radim neku scenarističku platformu za dugi igrani. Počeo sam montirati eksperimentalni kojeg i režiram. U fazi animacije smo sa dugometražnim dokumentarno-igrano-animiranim hibridom, taj film supotpisujem sa genijalnim glumcem kojeg sam spominjao. Znam da zvuči previše ali to nije zato što me puno traže, nego zato što sam spor i skup.
- Kakva je pozicija nezavisnog autorskog filma u Hrvatskoj, iz Vaše perspektive?
Mene je kao klinca ponio val na kojem su surfale generacije hrvatskih filmskih alternativaca, taj val me izbacio u prostor kino kluba, vrlo brzo se u rukama našla kamera a u mislima filmovi. I danas mislim da su kinoklubovi bastioni hrvatskog nezavisnog filma. Mi, ostali, koji s filmovima participiramo na fondove, tražimo koprodukcije, sudjelujemo na raznoraznim radionicama i kampovima... Mi smo unaprijed izgubili poziciju nezavisnog, jer k vragu o nekome ovisimo, jer zašto inače ispunjavamo desetine stranica pristupnica, ugovora, predugovora, itd. No nije nimalo apokaliptična situacija u Hrvatskoj, dapače, nacionalni filmski centar prati i potiče autorski film. Ja sam vječni optimista po pitanju filma, jer ako ne dobijem sredstva od fonda, snimim film bez tih sredstava.
