25/06/2010 10:42

Pobednički film iz ugla jednog posetioca

Žena slomljenog nosa mi je vratila veru u domaći film

Ukoliko ste se, kao i ja, uželeli domaćeg filma napravljenog u slavu života i u kom su problemi svakodnevice samo diskretna pozadina za priču o ljubavi, prijateljstvu i čovečnosti, onda nađite vremena da pogledate “Ženu sa slomljenim nosem” kada dođe u bioskope (preporuka važi za sve koji, za razliku od Novosađana, mogu sebi da priušte “luksuz” odlaska u bioskop). Već dugo ne pratim novosti iz domaće kinematografije jer se ne sećam kad sam poslednji put pogledala film, a da me nije spustio u najdublje ponore “hemingvejevske” depresije, ostavljajući u meni osećaj beznađa i pitanje “čemu sve ovo?”

I onda pročitam na sajtu Sinema Grada sinopsis novog Koljevićevog ostvarenja i pomislim “ovo moram da vidim!”. Kad ću opet imati priliku da vidim toliko omiljenih glumaca na jednom mestu i kad će opet Anica i Branka zajedno deliti kadar?

Forma filma je druga stvar koja me je privukla da dođem na premijeru. Svakako je omnibus jedna od težih formi filmskog izraza i, ukoliko scenarista i režiser nisu bili u savršenoj sinhronizaciji jedan sa drugim, ritmika filma će zapinjati. Srećom, Jack Sparrow Koljević za kormilom ove dve najzahtevnije kreativne pozicije bez napora vozi priču koja je kod mnogih već sad ostavila utisak najsličniji, sada već legendarnim, “Anđelima”, a objašnjenje Nebojše Glogovca zašto ne treba imati decu pretenduje da postane memorable quote nove generacije. Kad sam kod Glogovca, reči hvale svakako nisu dovoljne niti mogu da opišu uživanje koje mi je priuštio ulogom u ovom filmu. Transformaciju iz Gavrila - taksiste mizantropa u Gavrila - čoveka koji mari je odglumio na jedan tako topao i prisan način da sam ga iskreno zavolela (Gavrila ;)). Ne bih da izdvajam Gavrila od ostatka sjajnih karaktera pa bih se samo na tren osvrnula na nekoliko različitih životnih priča, koje fenomenalno portretišu naše sjajne glumice. Biljana (Branka Katić) je žena za koju prizor viđen na mostu predstavlja raskršće njenog dosadašnjeg života i koja umesto sigurnosti (kakvog-takvog) braka bira neizvesnost samoće. Moralne dileme sa kojima se susreće su iste koje smo sve mi pre ili kasnije doživele i nema žene u publici koja je nije razumela. Anica (Anica Dobra) je majka koja je doživela (i preživela) ono najgore što jedna majka može da doživi i njen put do Tanatosa i natrag je tiha priča o svakom bolnom udahu i izdahu majke bez deteta. Njene oči odišu izražajnošću emocija koje nijedne reči ne mogu da izraze niti te reči ikad u filmu čujemo. Žena sa slomljenim nosem (Nada Šargin) je ovaploćenje adolescentske neodlučnosti i impulsivnosti i kroz ceo film njene epizode drže primat u nepredvidljivosti, a sjajna filmska hemija između nje i Gavrila uspeva da istovremeno bude i neverovatna i logična.

Sjajno napisan scenario je aspekte ovih toliko različitih priča povezao sponama prijateljstva u jednu visoko funkcionalnu, koherentnu celinu. Ni u jednom trenutku ne vređa inteligenciju gledaoca objašnjavajući već viđeno, već mu ostavlja dovoljno prostora da sam primeti i poveže detalje. To je, po mom mišljenju, jedan od većih pluseva ovog filma.

Još jednom bih htela da se zahvalim Srđanu Koljeviću za ovo osveženje. Film mi je legao kao hladan Šveps dok sediš na Mačkovom sprudu i pod avgustovskim suncem gledaš Dunav koji teče i kapiraš kako lepota života leži u sitnim radostima svakodnevice.

Marija Bukurov