Umeće voljenja bližnjih ili poštovanje žena, nije „nauka” koju su naučili junaci ove Nuićeve filmske priče. Pokazivanje ljubavi je škrto, baš kao što je škrt i hercegovački krš koji, u iznijansiranim sepija tonovima, tako lepo i efektno snima Mirko Pivčević, uranjajući duboko i veoma blisko, i u svakog od filmskih junaka koji u prekretničkim trenucima rata u BiH (leto 1995), prolaze i kroz sopstvene lomove i prekretnice da bi ih, neočekivano, spojila jedna ljupka i benasta životinja. Nebojša Glogovac kao Boro u stanju je da glumački iznedri i najtananije unutrašnje stanje. Njegov snažni glumački „sparing partner”, u liku rođenog brata Petra koji je uspeo sa porodicom da izađe iz Sarajeva, ali u invalidskim kolicima, jeste maestralni bosanski glumac Emir Hadžihafisbegović, dok lik supruge Jasne vrhunski igra Nataša Janjić (gledali smo je u „Aždahi”)...
Dubravka Lakić, selektor internacionalnog programa CCIFF